Croatian(HR)English (United Kingdom)

Katalozi

KLINCI

Ivana Barišić Tomšić

Djetinjstvo često predstavlja onaj bezbrižni period života kojeg se najčešće prisjećamo s nostalgijom, ali i sjetom. To je vrijeme kada smo bili najiskreniji, najslobodniji i kada smo mogli biti to što jesmo – bez kalkulacija i opterećivanja što će biti sutra. Ivana Barišić Tomšić od 2018. godine stvara ciklus crteža i slika unutar kojeg bilježi vlastiti svakodnevni život, a ulogu glavnih protagonista preuzimaju njezina djeca. Umjetnica bilježi njihov proces odrastanja interpretirajući pritom cijeli spektar emocija, stanja, raspoloženja i događaja tj. svih onih zgoda i nezgoda koje se događaju na putu odrastanja. Posebni interes autorica iskazuje za onaj prijelomni trenutak kada dijete postaje odrastao čovjek. Naime, Ivana Barišić Tomšić planira likovno pratiti i bilježiti odrastanje vlastite djece toliko dugo koliko joj ona budu dopuštala. Tako ciklus „Klinci“ postaje dokument u vremenu i prostoru odnosno bilješka emocija, stanja, događanja i iskustava objedinjenih u vizualni dnevnik. Dinamičnim potezima kista Ivana Barišić Tomšić pastuozno nanosi jarke boje na površinu platna te uz mnoštvo detalja oblikuje živopisne, atmosferične i zorne crtice iz života. U fokusu su uvijek djeca – u igri, druženju, razgovoru ili zaokupljena vlastitim mislima. Ciklusom dominiraju idilični prizori djece u prirodi koja se bezbrižno druže, igraju i odrastaju u sigurnom okruženju daleko od užurbane gradske vreve. Uhvaćena sunčeva svjetlost te bogati kolorit u djelima ;Ljeto ;U pčelinjaku; i Ljetno popodne; doprinose dojmu slobode i bezbrižnosti. Poseban doživljaj tople kućne atmosfere pronalazimo u djelima „Meri“ i „Prije spavanja“. Naziv djela otkriva nam ime djevojčice odjevene u toplu zimsku odjeću prikazane kako sjedi na kauču te pažljivo promatra aktivnosti u okruženju što daje naslutiti da je riječ trenutku tik pred izlazak u novu avanturu. Rad Prije spavanja zabilježio je onaj intimni trenutak djevojčica zaokupljenih razgovorom dok im se lica zrcale u ogledalu pri čemu otkrivamo kako mlađa djevojčica pomno sluša stariju sestru. Posebno su dražesni prikazi „Proljeće“ i „Djevojčica i more“. U potonjem vrlo sjetan i topao kadar prikazuje djevojčicu u prugastoj majci kose nošene vjetrom kako gleda prema moru koje će joj zasigurno donijeti puno veselja, uspomena i novih prijatelja. I dok raniji prikaz govori o mogućnostima koje predstoje, „Proljeće“ je djelo naglašeno introspektivnog karaktera. Sva ljupkost, toplina i vedrina prikaza djevojčice koja gleda u stručak cvijeća sadržana je u svima nama dobro poznatom osjećaju sramežljivosti kada bi nas roditelji lijepo odjenuli i uredili zbog posebne prilike ili blagdana pa smo bili u fokusu pažnje naše obitelji i rodbine. U mediju crteža Ivana Barišić Tomšić nastavlja istu priču, ali intimniji format daje daleko neposredniji dojam. Često pojedini momenti zabilježeni u crtežu postaju skica tj. podloga za razradu kompozicije na velikom formatu („Doručak na travi“, „Prije spavanja“, „U vrtu“). Žive boje i energični potezi iskaz su emocija koje utjelovljuju atmosferu djela što u konačnici rezultira vrlo ekspresivnim, energičnim i autentičnim vizualnim bilješkama samog života. Vesela igra djevojčice i psa, ponos dječaka koji vodi tricikl i kontemplativno igranje žabica na obali tek su neki od svakodnevnih, a opet jedinstvenih trenutaka. Posebnu pažnju privlači iznimno sjetna kompozicija „Pogled kroz prozor“. Dvije trećine prikaza čini plava zavjesa, no u posljednjoj trećini iz interijera izvire milo dječje lice oslonjeno na dlan zanesenog pogleda u daljinu s blagim smiješkom na licu. Riječ je o nevjerojatno snažno, a opet posve prirodno uhvaćenoj, utjelovljenoj i izraženoj emociji. Sličan trenutak mira i sreće pronalazimo i u crtežu „Prekrasno more“. Djevojčica u kupaćem kostimu sjedi na ručniku i gleda u more koje ju konstantno poziva na kupanje, igru i razbibrigu. Rad „Jutarnja svjetlost“ jedan je od rijetkih u kojem glavni lik komunicira direktno s promatračem. Još uvijek malo pospana, djevojčica ozarena lica s velikim smiješkom na licu sjedi na krevetu posve spremna za nove avanture koje donosi novi dan. Kada sumiramo niz malih, naizgled posve običnih, crtica iz života shvatimo da upravo one čine sâm život. Umjetnica neposredno bilježi svakodnevnicu najmilijih kroz svoj životni poziv – slikarstvo. Obiteljski i umjetnički život se pritom sve više isprepliću i u konačnici postaju jedno: život kao inspiracija za slikarstvo, a slikarstvo medij za bilježenje života. Prezentacijom ciklusa „Klinci“ Ivana Barišić Tomšić podijelila je s nama intimu vlastitog života na nevjerojatno topao, srdačan i neposredan način ukazujući pritom na ono najvažnije – neponovljive trenutke kojima svjedočimo i koje provodimo sa svojom obitelji i najdražim ljudima, a koje nikada ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, jer upravo su ti trenuci ono što će nas sasvim spontano i nesvjesno formirati u ono što smo danas.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

 

KUĆA U PRIRODI

Ciklusom slika Kuća u prirodi novogradiškoj se javnosti prvi put predstavlja bjelovarska akademska slikarica Ivana Barišić Tomšić.
Ciklus je nastajao niz godina, a ovo je prvi put da su svi radovi iz ciklusa izloženi na jednom mjestu, čineći bitan trenutak za ciklus, za samu slikaricu, ali i za sve nas koji imamo prilku vidjeti krajolik u nastajanju kojim autorica kroz svoj umjetnički izričaj priziva društvenu interakciju i ispitivanje.
Izložba obuhvaća 11 autoričinih radova, ulja na platnu, gotovo mmonokromatskog kolorita sa središnjom temom krajolika.
Fokus Ivaninog slikarstva je na bijegu od stvarnosti, bijegu u smirujuća prostranstva poznatog, pitomog i idiličnog krajolika pošteđenog uzurpativna ljudske intervancije, dominirajući zeleni kolorit smiruje i opušta duhovno i fizički, stoga ne čudi kako radovi djeluju relaksirajuće, nudeći priliku kontemplacije.
Riječima profesora Mladena Mitra okosnica Ivaninog stvaralačkog motiva je introspekcija, pogled iznutra koji se provlači kroz sve cikluse.
Ona sublimira prostor i svodi ga na apstraktan autobiografski prostor kao važan element likovne eksplikacije.
Autorica krajolik promatra kao motiv koji je izvan granica Bjelovara, Hrvatske, Europe...on je za nju motiv suvremen i postojan u svakom prostoru i vremenu, konstanta u njenom životu, preko njega sagleda svijet oko sebe, tragajući za svojim identitetom.
Iako je krajolik čest motiv njenog izričaja, Ivanina umjetnost nikako nije komercijalna, odnosno koncipirana na eksploataciji krajolika, nego se osjeća svojevrsna adoracija istoga, a horizontalna dispozicija moslavačkog krajolika odiše smirenom ljepotom i mekoćom.
Gledajući Ivanine radove ne možemo se ne zapitati koliko zavičaj (pred)određuje čovjeka?
Konzumirajući sadržaj njenih djela, koja su krajnji iskaz autoričinog slikarskog kreativnog čina i poetske umjetničke osobnosti, sudjelujemo u intimnom vizualnom i emotivnom doživljaju motiva koji zaokuplja njen stvaralački život, na trenutke i sami tražeći osobno utočište bježeći u prostor tišine nošeni onom Byronovskom mišlju kako ništa manje ne volim čovjeka, ali radije imam prirodu.

Danijela Juranović

 

Likovna lutanja po introspekciji

Ivana Barišić Tomšić

Akademska slikarica Ivana Barišić Tomšić, prvi put samostalno izlaže u Galeriji Muzeja Moslavine.
Tridesetak radova u ulju, akriliku i kombiniranoj tehnici, pokazat će presjek djela nastalih u dosadašnjih deset godina u nekoliko tematskih ciklusa: Male slike, Intro, Kazalište, Autoportret, Kocke, Stabla i ptice, Tisuće svjetova, Kuća u prirodi. Većina tematskih ciklusa odnosi se na likovne skitnje po introspekciji.
U ciklusu Male slike na samom početku još na trećoj godini Akademije pokazuje Ivana početni interes za introspekciju koji ne jenjava do današnjih radova u ciklusu Kuća u prirodi. Ivanin svijet egzistencijalne tjeskobe, osamljena prisutnost u krajoliku, njena ili općenito ljudska silueta upućuje na pogled iznutra na samopromatranje. Njeno slikarstvo je u duhu ekspresivnog rukopisa, alogične figuracije snovitih vizija u tonovima dominantno zelenog i plavog. Tamo iza viđenoga nalazi se samoća stvarnog- slika Jug. Ona slika pretvarajući slikarski privid snova u prisutnost stvarnosti. Ivanine slike baš i nisu za ugodu oka, traže od nas da im se približavamo oprezno i sa zahtjevnim promišljanjem. Sigurno bi ona poznata sintagma u suvremenoj umjetnosti ovdje funkcionirala: umjetnost nije da se gleda, već da se misli. Njene slike su građene slojevito, sustavno i smišljeno ali poticaj je nikao iz podsvjesti. Ona sublimira prostor i svodi ga gotovo na apstraktni autobiografski prostor kao važan element likovne eksplikacije. Kolorističkim kolažiranjem u prostranim plohama, gradi stilizirane likove s unutarnjom dinamikom širokih ekspresivnih poteza.
Bretonova definicija nadrealizma, dosljedno bi se mogla primijeniti na Ivanino slikarstvo: diktat misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetske zadanosti. Zato se umjetnost prezentira kao otkrivenje, kao iznenadna, munjevita i strastvena želja umjetnika za intuitivnim shvaćanjem svijeta.
Stvaralački impuls njene imaginacije samo teče. Fascinantna je unutarnja dinamika tematske heterogenosti kroz koju prolazi Ivana. Još jedna osobina duboko ljudska, u njenom slikarstvu je neizostavna, a to je melankolija.
Melankolija kao privremeno bolno i depresivno, katkad zamišljeno i nostalgično stanje uma, kod nje bitno određuje atmosferu kompozicije. S jedne strane postoji opasnost da melankolija slikara dovede do umjetničke sterilnosti, no to se u slučaju Ivane Barišić nije dogodilo. Ona je neiscrpno inventivna, a dobar primjer emanacije slika iz bunara podsvijesti mogla je pratiti kod svoga profesora Zlatka Kesera. U ciklusu Kocke referira se upravo na njega. U triptihu Dan događaju se bogate likovne strukture koje se kreću od kolažiranih geometrijskih ploha, pastoznih poteza špahtle preko lazurnih poteza pa do zgrafita. Zelena krv pitoresknog moslavačkog krajolika stalni je biljeg što prati njene kompozicije. Zeleno postaje dio njene jedinstvene ideogramatike.
Neizostavan je amblematični tematski rekvizitorij- čovjek, stablo, ptica. Nadrealistički bezvremeni prizori i nepokretne atmosfere ispunjavaju prostor slike. Na posljednjim radovima u ciklusu Tisuće svjetova, vidi se pročišćena sinteza, hod prema čistoj plohi i koloristička redukcija, ali još uvijek prisutna figuracija gotovo nestaje. Osnovni uvjet u traženju osobnog puta umjetnice za svoj likovni kredo je vjera u samoga sebe, odlučnost služenja i beskompromisnost, ona to svakako posjeduje.

Mladen Mitar

 

STABLA I PTICE

Ivana Barišić Tomšić

Ciklus slika Ivane Barišić Tomšić, nastao u posljednjih godinu dana, niz je varijacija četiri osnovna motiva: ljudske figure, carstva livada, ogoljelog drveta i ptice.
Motivi prisutni na Ivaninim slikama za nju znače početak igre čiji je cilj uspostaviti smislenu likovnu cjelinu ispripovijedanu raskošnim jezikom likovnog govora. Očito je da je centar Ivanine usredotočenosti likovnost, dok svi nabrojani motivi imaju ulogu veznih igrača koji omogućavaju kompozicijskim silnicama pun pogodak. Svoju samostojnost motivi podređuju cjelovitosti slike.
U igri se figuracija postojano zadržava, pa se stvorenim prizorima nagovještava želja da se u slici osim govora likovnih elemenata (likovnog pripovijedanja) zadrži i nit ispovijedanja. Intuicija koja Ivanu vodi kroz likovno istraživanje, vodi je i u kombinatorici simboličkih odnosa među motivima. Prizori stvoreni na njenim slikama neodoljivo me navode na odgonetanje, traženje značenja, otkrivanje skrovite priče, čija je radnja usmjerena na snovitu raskoš podsvijesti.
U prizorima ciklusa najizraženija je figura čovjeka. Predstavljena kroz obris, ona stvara siluetu čija identifikacija nije jasna, što je u startu čini misterioznom.
Zagonetnost siluete, nedefiniranost objekta ostavlja promatraču prostor za poistovjećivanje. Ova se silueta nudi kao pozicija iz koje i promatrač i slikar zadiru u prostor slike.
Na slikama vidim pogled uperen iz siluete, koji poput projektora snopom svjetlosti obasjava prostor ispred sebe. Pogled osvijetljen svjetlom vlastite svijesti naglašava fokusiranost siluete na proces stvaralačkog promatranja. Onog koje nije puko, pasivno gledanje već u procesu promatranja proučava i vidi. Promatrajući siluetu pomišljam da Ivana njome predstavlja sebe. Kao da se kroz pogled slikanog alter-ega pripovijeda njen pogled, koji je snažno usmjeren prema prozračnim i prostranim poljima. U stvarnom svijetu, s ove strane slikarskog platna, ta polja postoje tamo gdje je Ivana odrastala; ona okružuju spokojnu idilu Nove Ploščice. Prostranstvo polja kraj kojih je stanovala nastanjeno je u Ivani i prostoru njene siluete. Prostranstvo je smješteno u intimnost njenog unutarnjeg bića, u koje se, u činu promatranja, uvuklo subjektivnom optikom. Svojim slikama Ivana je odškrinula vrata i pokazala nam kako je (poput nekog fotoaparata koji nizom konkavnih i konveksnih leća umije unijeti cijele planine u svoja sićušna njedra) u njoj sadržana cjelina svijeta koji je obavija.
Projicirajući svoj pogled na okoliš, što je istovremeno projiciran u njenu srž, Ivana je uspjela ilustrirati univerzalnost teme u kojoj se svi prepoznajemo, a vezana je uz našu sentimentalnost spram vlastitog zavičaja koji je u mnogočemu definirao našu osobnost.
"Malo je hrvatskih slikara čiji je rad toliko lokalan, tako tjelesno, tijesno, neraskidivo i organski vezan uz podneblje iz kojeg umjetnik potječe, a opet sveopće prihvatljiv kao sveljudska tema," pisalo se svojedobno o Otonu Glihi. "Smještanje izvornih sadržaja u svjetsko i kozmičko mjerilo", "umješna pretakanja regionalnog i nacionalnog u univerzalno i internacionalno" odlika je i pejzaža koje je naslikala Ivana. Ovog puta su bjelovarski krajolici dobili umjetnika koji je njihovu vizualnu tipičnost pretočio na razinu likovnog identiteta.
Polja i međe među njima čovjekov su zapis u tlu koji Ivana prepisuje svojim osobnim rukopisom svodeći ih na kvadrate transparentnih nanosa zelene boje i stvarajući znak što svjedoči dubinsku vezu koju je uspostavila sa zemljom.
Čovjek kroz kojeg se zrcale motivi zavičaja kojim se kreće ptica kao simbol slobodnog i nesputanog leta u nekom bi drugom vremenu mogli biti tumačeni u maniri diktiranog domoljublja. Međutim, ono što nas povezuje sa slikama koje je Ivana stvorila, nije izraz želje da se potvrdi korijen i svoje mjesto u kolektivnom, već je bliže svijetu polusvjesnog poniranja u čovjekovu nutrinu. Stoga prostor prikazan na slikama ne treba tražiti na geopolitičkim kartama. Silueta čovjeka neprestano traži svoje mjesto u prostoru slike, mijenjajući se u procesu slikanja svakim novim potezom. Silueta je Ivanina sjena. Pejzaž, pticu i drvo promatra, preobražava i s njima se stapa. Tako svi njeni motivi prestaju biti tema i postaju slikarska vizija svijeta, čijoj mitologiji stalna tek mijena jest. Silueta je izvor slici koju Ivana u stvaralačkom toku do svojih ušća prelijeva kroz raznolika korita. Za ovakvo što nije potrebna samo slikarska vještina, v eć i duhovno umijeće osluškivanja vlastite duše, poniranje u dubinu svog bića.
Upečatljiva je slika, jedna od posljednjih iz ciklusa, u kojoj je Ivana nad svim motivima naslikala stakleno zvono. Pretpostavila sam da je željela reći kako pokušava štititi krhkost i nježnost slojevitosti kojom se prostranstvo livada i polja nastanilo u njenoj duši. Pomislila sam da sve njene slike imaju ulogu staklenog zvona, jer na njima su, slikarskim umijećem, na ambalažu slikarskog platna, trajno pohranjeni dragocjeni procesi rasta unutar vlastitih horizonata.
"Umjetnost je pokušaj da se brani cjelina svijeta, tajna povezanost između svih stvari," napisala je Dubravka Ugrešić.
Čini se da je Ivana pronašla tu čudesnu, povezujuću nit - isparavši je iz linije horizonta vlastitog vidokruga.
Istom niti utkala je u svijet i svoje postojanje.

Irena Jukić-Pranjić

 

POGLEDOM BLISKOG PROMATRAČA

Ivana Barišić Tomšić

Gospodin Leonardo je u krug stavio kvadrat, u njega čovjeka, centar svega - ni manje, ni više - u čovjekov pupak. Taj jednostavan prikaz fascinantno govori o božjoj sklonosti krugovima i nepravilnim oblicima, beskonačnosti i bezvremenosti, ali i o čovjekovoj sklonosti geometrijskim likovima, konačnosti i određenosti. Za predivne ideje potrebno je, dakle, malo matematike, malo maštovitosti i osnovne čovjekove potrebe da svijet dovodi u red i postavlja mu granice (bilo koje naravi) kako bi nas nas onda te iste granice potakle da ih ignoriramo, pomičemo i napredujemo izvan njih potaknuti njima samima.
Zato u kocki može.izniknuti cijela krošnja da bi se onda multiplicirala u pravi drvored nasred polja, može zaživjeti lik - plavi, uvećan poput astečke maske onog istog čovjeka koji mirno stoji smanjen u bridu Da Vincijeva kvadrata obilježen crtama koje ga razdvajaju, a nastaje i kocka na nebu koja samostalno lebdi u prostoru kako su nekad lebdjeli hramovi na vrhu astečkih piramida...
Bog voli raznolikost, čovjek se njome nadahnjuje i time neposredno od nje i živi. Iz nje proizlazi stalna potreba da se napreduje i raste u maštovitosti i sposobnosti zamišljanja stvari na nikad isti način, da bi se naša percepcija širila i razvijala poput prirode: u boje, korijenje, nebo, zemlju i more, da bismo i mi mogli izrasti poput žene-drveta koja izranja iz lica-maske, možda, samoga - Boga.
Ciklusu KOCKE možemo pristupiti na mnogo načina; ni jedan neće biti bolji ili lošiji, bit će samo - drugačiji. Meni su zanimljive jednostavne zamisli, pa, poznavajući slikaricu osobno, mislim daje ovaj ciklus izvučen iz njezinih snova, onih pravih snova koji nam se prikradaju noću i od naše materijalne stvarnosti stvaraju neponovljiva čudesa. A čemu bi čovjek i bio slikar kad ne bi sve to skupa i naslikao, sastavio od svega neponovljiv mozaik, poslagao kockice na tako da je sada i meni jasno da u kocku stane cijeli svijet, a da se pritom ne mora niti smanjiti, niti ograničiti, niti reducirati.
Raznolikost i razuzdanost uokvirenoga kockom nema granica baš kao što nema granica ni ljepota čovjeka, žene, drveta, zemlje - života...

Katica Barišić

 

INTRO

Ivana Barišić Tomšić

Vrlo intimno slikarstvo Ivane Barišić preraslo je utjecaje svojeg bivšeg profesora na likovnoj akademiji u Zagrebu, Zlatka Kesera, i već sada tvori osobit pogled na svijet. Na prvi pogled nismo sigurni što sve iščitavamo u slikama mlade umjetnice: svijet snova ili svijet podsvjesnog, tjeskobu, melankoliju ili samoanalizu - poput intimna slikarskog dnevnika koji nam je s povjerenjem ponuđen na promatranje. Dojam dnevnika još je više pojačan malim formatima slika. Umjetnica nam dopušta ulazak u njezin svijet i sve svoje dvojbe i tjeskobne emocije dijeli s nama, što i za promatrača ima stanovito terapeutsko djelovanje.
Glavni lik na slikama sama je umjetnica, ponekad s mačkom ili se javlja puna figura žene za koju možemo nagađati radi li se o samoj autorici ili personifikaciji žene kao ljudske jedinke. Tjeskoba koju osjećamo na slikama Ivane Barišić proizlazi iz same koncepcije stvaranja prostora unutar slike: glava umjetnice gleda prema praznom kutu, visoko prema nebu ili se različitim elementima pejzaža i predmeta sugerira želja da se izađe iz zadanih okvira - iz egzistencijalne datosti. Na mnogim je slikama raspoloženje autorice određeno bojom i motivom: od crnih vrana i pakleno-crvenog lica do pokušaja stvaranja efekta gotovo renesansno stupnjevanog zelenkasto-plavog pejzaža u pozadini slike i smirena, zamišljena i opuštena izraza lica. Svaka slika Ivane Barišić zapravo je projekcija emotivno-mentalnog raspoloženja i stanja umjetnice određenog dana ili razdoblja u kojemu je platno nastajalo. U tom kontekstu radi se o slikarstvu koje u prvi plan ne stavlja tehnički perfekcionizam niti mu je to potrebno već na osobit način signalizira umjetnički senzibilitet blizak tradiciji hermetična slikarstva, jednog pravca nadrealizma i slikarstva egzistencijalizma. Lice, kao metafora središta umjetnikova svijeta od kojega kreće prema drugima, na van, izvan sebe i preko granica „svojega Ja", trajna je preokupacija mnogih umjetnika u 20. stoljeću. Upravo motivi autoportreta u današnjem trenutku umjetnosti govore o jednoj značajnoj i simboličnoj gesti kojom umjetnici pokušavaju dokinuti potkopavajuću teoriju kako je u umjetnosti već sve viđeno i naslikano. Ako se može zanijekati autentičnost velike većine slika, nitko ne može zanijekati autentičnost umjetnikova autoportreta bez obzira kojem stilskom kodu on bio blizak. Jer, ako se jednoga dana sve zaboravi, zagubi i potone u tamu nekog galerijskog depoa, možda će jedino autentično slikarsko i ljudsko iskustvo na slici biti upravo lice umjetnika. Umjesto slikanja tuđe stvarnosti, takva sustavna, gotovo manična potreba i borba za ostavljanjem traga o svojemu smislenu postojanju izaziva kod promatrača poštovanje jer, umjetnici nitko ne može oduzeti njezino pravo na bilježenje vlastite egzistencije i zapis da je upravo Ivana Barišić „jednom postojala", fuit, rekli bismo.

Iva Korbler

 

IZLOŽBA SLIKA - GRADSKA GALERIJA GAREŠNICA

Ivana Barišić Tomšić

Ivana Barišić rođena je u Bjelovaru 1981. godine. Osnovnu školuje pohađala u Velikoj Traovitici. 1996. godine upisuje "Školu primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. 2000.godine upisuje slikarstvo na "Akademiji likovne umjetnosti" u Zagrebu, a diplpmirala 2005. godine na klasi profesora Zlatka Kesera. Sudjeluje na nekoliko skupnih izložbi, te na raznim likovnim kolonijama, radionicama i festivalima. Dobitnica druge nagrade na izložbi "Moj doživljaj muke",galerije Kristofer Stanković Zagreb. Živi u Novoj Plošćici i radi u osnovnoj školi Čazma. Danas u vrijeme posvemašnjeg subjektiviteta u umjetnosti, kad ni kritička misao ne nalazi uporišta, ovaj tekst je bilješka, uz prvu samostalnu izložbu Ivane Barišić.
Pred nama su slike nastale tijekom posljednje dvije godine studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uočavamo tri likovne cjeline. Prva, onu iz 2003. godine koja, kao daje nastala u dosluhu s promišljanjima P. Kleea, o naravi umjetničkog rada. Stvaranja, koje poput prirode stvara realnost, mnogo neposredniju i jednostavniju... Samo, stoje postupak proces i nastajanje umjetnosti važniji od konačnog rezultata.
Tako ćemo na njenim brdima možda naići i na čudesno Kleeovo drvo, koje mora biti načinjeno u točnim i jedino mogućim razmjerima, na posve određenim mjestima. Dobre su to slike.
Sljedeći siklus rada se, kad slikarici postaje pretijesno u sferi Kleeove poetike. Kad napušta njegovo pouzdano okrilje izvjesnosti i polazi u neizvjesnost. Vraćajući se svom ishodu, vraća se korak unatrag, da bi onda mogla načiniti dva svoja koraka naprijed.
U maniri dobrog slikarstva nastaju njeni TUNELI; sugestivna, subjektivna interpretacija, bića i nekih stanja... Psihogena ekspresionistička figuracija. Potom, slijedi meni, njene najintrigantnije slike, one iz 2005. godincAutoportreti. Slike koje će izazvati podozrenje i onih najdobronamjernih.
Pred tih nekoliko autoportreta Ivane Barišić, treba stati s poštovanjem i bez predrasuda...kao pred sobom koja nam se povjerava. Nadasve sabrano, da bi se osjetila međuovisnost slikaričinih fantazmagorija i njenog likovnog izraza... ..Unutarnje biće umjetnice. Bez predumišljaja, da bi se mogao sagledati autentičan intenzitet slikarske materije....slikarstvo, koje ne živi samo od neobične, paradoksalne ljepote zamisli.

P.S.
Rekao bih, da Ivana Barišić slikajući autoportrete, gotovo ništa ne duguje, R. Magritteu i F. Kahlo...oni su ju možda, tek ohrabrili.

Stjepan Gračan